ZA TEBE

Nema više Pospanka. Tod divnog, plemenitog čovjeka. Njegove bore oko očiju su mi dale inspiraciju da i ja počnem pisati ovaj blog. Nadam se da ćeš pronaći bolji i ljepši svijet u kojem ćeš naći smiraj.

Želim ti snage i sreće da izdržiš i prebrodiš sve nedaće.

Ni ja nisam kontao da ću nastaviti, ali sretnem neko veče najstarijeg blobovca, slavio godišnjicu braka, pa u priču i nešto o receptima, bla, bla, bla i kažem haj šibnut ću jedan za tebe na blog.

Zamal se ne uejdoh za jezik, ali kontam nema veze. Hajd da se nešto napiše. Nisam ništa odavno fakat.

Helem ovako nekako. Za ovaj eksperiment vam treba dobar komad jagnjećeg mesa. Možda plećka najbolje, mada su i rebra dobra pravo.

U tepsiju vode da pokrije dno jedno pola cm i jedan solidan komad putera i u rernu kratko dok se puter ne istopi. Onda slobodno iscijedi jedan manji limun i stavi komad mesa. Negdje na 220 tempraturu. Ako ste ljubitelji krompira slobodno u tepsiju složite koliko može stati isjecite kako vam se sviđa.

Negdje na pola ubacite 2-3 lovorova lista, a malo kasnije oko dcl crvenog vina...jbg sad ja sam to obicno radio sa nekim cabarnetom i dobro je ispadalo.

Naravno, nemojte zaboraviti povremeno dodati vode preko mesa jer ne smije dno biti suho nikada.
Ja po pravilu veze nemam kad stavim meso i koliko se to peče nego "odokativnom" metodom ocjenim kad je gotovo.

Ako vam se ne svidi baš me briga jer se meni sviđa i ja sam izmislio recept. autorska prava ne naplaćujem. primam samo komplimente. haj zdra'o

1. marta u AG koncert tri novosadska benda Red Union, Prolece i Ragman. Ulaz 10 KM (ukljuceno 3 KM konzumacije). Pa navalite. Upisujem minuse ko ne dodje.

Proslo je nekoliko dana od povratka iz Japana ali nikako da dodjem sebi i sredim utiske. Frka na poslu, ispiti na faxu, pa dodatni posao i nemam vremena da stanem i promislim. Polako se tek privicem na pormjenu vremenske zone i vracam se u normalni bioritam.

Sta reci o Japanu a da ne ispadne neko preseravanje. Prvo da nije skup kako kruze price. Ocigledno se Evropa svojim standardom brzo priblizava Japanu. Meni se, na primjer, Oslo cini mnogo skupljim. U Tokiju mozete sjesti u bar popiti pice, jesti za neku normalnu svotu. McDonalds je najjeftiniji na svijetu. Pet hamburgera, krompirici, 2 soka oko 10 eura. Ne pitajte me sta sam radio tamo, ali u 2 ujutro se nema bas mnogo izbora.

Tokio izgleda kao neki mutant Blade runnera i manga crtanih filmova. Grad se prostire ispod, na zemlji i iznad. Autoputevi vijugaju izmedju nebodera. Zemlja se otima od mora. Kazu da ce uskoro probiti 20 miliona stanovnika. Trenutno se barata sa izmedju 15 i 18 miliona.

Svabo je dobro. Kako sam ocekivao po pricama odlicno izgleda. Mozak radi besprijekorno. Sjedio sam kod njega tri sata. Gledali utakmicu Vest hem - Liverpul. Doktori kazu da ocekuju kako ce uskoro odbaciti i ovu staku i poceti hodati normalno.

Toliko za sada. Nabacat cu jos ovih dana.

Jeste gledali ovaj film. E, sinoc sam ga dozivio. U nedjelju ujutro avion za Bec. Propadanje, drmanje, makadam u Austriji, ali eto nekako sletismo. Malo se muvali po aerodromu, dosadjivali i u 14 poletjeli prema Tokiju.

Tito dragi kolika je ona Rusija. Nikad je preletiti. Vala ekonomska klasa ima sjedista bas kao da se samo Japanci u njima voze. Mi van gabarita se napatimo pravo. Al, dobra je stvar sto mozes piti koliko mozes. Losa sto sam jako malo odspavao.

Nakon jedanaest sati leta stigosmo u Tokio. To je bilo u oko 9.30 po japanskom vremenu. Minus osam i dobijete bh. vrijeme. Slomljeni jos sat i pol u busu do hotela. Kontam necu spavati nego navece fino. Odemo prohodati oko hotela. Lijep kraj pravo. Zgrade krasne, ulice ciste, sve sredjeno.

Malo me nervira njihova ljubaznost i poniznost. Preljubazni su majku mu. Samo se klanjaju i pitaju. Sto puta pitaju i provjeravaju prije nego sto odgovore na pitanje. Samo se klanjaju i sklanjaju sa puta.

Imaju i cudnu politiku sto se tice pusenja. U zatvorenim prostorima se pusi bez problema, a na ulici znakovi "zabranjeno pusenje" nacrtani na trotoarima. U jednoj ulici zapalis, a u drugoj te kazne sa 5.000 jena. Srecom ja necu imati ti problema.

I prodje dan i zavrsih sa poslom i kontam kako cu lijepo navecer zaspati. I oko 23 sata legnem mrtav umoran nadajuci se da se necu probuditi najmanje do podneva. Ali ne lezi vraze. Probudim se nakon samo 5 sati u cetiri ujutro. Naspavan pravo. Uzas jedan. Vrtio se po krevetu nece san na oci. Obucem se i izadjem iz sobe. Hodao po barovima, Popio tri pica i vratim se u sobu. Cudan osjecaj pravo.

Pokusat cu malo vise pisati o ovom cudu zvanom Japan.

P.S. Nemojte se smijati, ali sam jeo neku njihovu supu sa stapicima. Cuj supu sa stapicima sad sigurno kontate kakva je ovo budala, ali je tako. Rezanci se pokusaju stapicima i onda se ostatak supe popije. Nije lose bilo. Nisam se cak ni poprskao.

Iako ste to vjerovatno pomislili nisam umro. Dobro niste svi, poneke vidim na ulici pa se obraduju i naljepe me sto ne pisem. Nesto mi vala mrsko bilo. Da ne sirim puno nakupilo se bilo svega i otpora prema ovom blogu i bla, bla, bla.

Ali tu sam i pisat cu nesto cesce opet. Da dovrsim ove avete proslosti i naravno zanimljivosti koje mi se dogadjaju svakodnevno.

To bi u najkraćem bio sažetak sa dugoočekivanog koncerta Red Hot Chili Peppersa u Indjiji 26. juna. Sa suprugom, Delonom i Lajlom se uputih u to vojvođansko seoce nakon nekoliko mjeseci iščekivanja. Put laganica, ide renault k'o zmaj.

Dodjosmo do Indjije, sve nekako lijepo. Sunce przi, prasina, policija i redari ljubazni. Ma sve idealno. Udjosmo na livadu oko 15.30 taman pred prvi pljusak. Srećom se sakrismo, pa ne pokisnusmo tada.

Prvi počeše Ritam Nereda. Moćno zvuče, mada set lista nije bila bas po mom ukusu. Tokom nastupa pokisnusmo prvi put i jako je prijalo i osvježilo.



Nakon RN Edo Maajka navodno zadnji put sa Lexaurinima. Bze greške. Set sadržan od samih hitova.



Poslije Ede nastupili su dosadni Kiril i Kasabian. Smor živi. Usput sam sreo dosta poznanika sa svih strana bivše nam države. Popilo se koje pivo, Guralo kroz gužvu do wc.



RHCP izađoše na binu u 21.45. Prvo neki svirački uvod, a onda izleće Antonije i "Can't stop" pa "Dani California". Uglavnom pjesme sa zadnjeg albuma. Naravno nisam ni očekivao da će svirati neke od mojih favorita pa sam bio oduševljen sa "Higher Ground" i sjajnim uvodom "London Calling".



 Frusciante je imao solo tačku i otpjevao "S.O.S" od Abbe. Kraj sa "Californication", pa "By the way". Na bis samo "Give it away". Ukupno 85 minuta. Poslije ih masa poče gađat flašama i zviždati. Što se mene tiče bio sam pripremljen na kratkoću nastupa. Tehnička strana je bila sjajna. Čulo se sve idealno. Čak i kada Antonije mahnuo malo teksta na "Californication".





I poslije koncerta dolazi pravi pank. Počinje orkansko nevrijeme. Kiša praćena olujnim vjetrom. Na parkingu totalni mrak. Desetine hiljada ljudi traži svoje vozilo. Nas četvero se pogubismo, pokisnusmo do gole kože i nakon pola sata pronađosmo auto. Sa parkinga smo izlazili dva i po sata. Do same srbijanske granice nas je pratila nevjerovatna kiša. Tu je žena odradila herojski posao izvukavši nas iz haosa na parkingu i provezavši nas kroz to nevrijeme. U Sarajevo dođosmo oko 9. Kući se istuširao i pravo na posao.

Jedan od bendova koje sam želio gledati prekrižen. Uskoro isto čeka i Beastie Boyse.

Sa par dana zakasnjenja da napisem i ovo. Bio sam u Novom Sadu u proslu srijedu gdje se održavala manifestacija "Vrata Evrope". Na glavnom novosadskom Trgu Republike svirali su domaci Vrisak Generacije i Atheist Rap, te legendarni engleski punk band Peter and the test tube babies.

U jutarnjim satima sam sa apotekarom i knjizarom zapucao za NS. U male probleme na putu obilazak oko Visokog, te seoskim putevima do Zupanje stigosmo u popodnevnim satima.

Na Trgu Republike srecemo Zgroa, a sa bivsim pjevacem Atheista u pivnicu Gusan. Tu odmah pocinje uobicajena zanimacija upotpunjena hranjenjem. Naislo je more nekih likova, uglavnom poznatih i tu ostah do tekme CFC - MUFC. Natjerah Galeta da me vodi do neke kafane da gledamo tekmu.

U isti bircuz dodje i Zgro sa Peterom. Upoznam se sa likom padne slikanje. Naidjose bivsi i sadasnji clanovi Ritma Nereda. I negdje oko 22.15 odemo na koncert.

PTTB pocese sa "Moped lads", zatim se nastavljaju hitovi Run like Hell, Jinx, Manic, Transvestite, Unlucky day, Banned from pubs. Nakon sat i 15 minuta koncert se zavrsava drugim bisom na koji Peter izlazi u dresu Vojvodine.

PTTB su punk kakav treba da zvuci. Mocno, brzo, jako. Na super ozvucenju pred raspolozenom publikom. Odlicno.

Poslije koncerta na after u neki club gdje je sve bilo dzaba. Uglavnom sve poznate face dole. Dobra muzika i tako negdje do 3 sata. Ujutro budjenje u 7 i povratak u Sarajevo.  Sad malo slikica...

Ja i Peter:



Na bini:



Razdragana gomila:



Bit ce jos slika kasnije, ako ikoga zanima.

Kako su dani proticali i vrijeme je bilo sve bolje, toplije. Najveci problem je ostala nabavka vode. Nismo imali puno kanistera, a trebalo je hodati preko pola sata do izvora pa opterecen tezinom tereta jos vise nazad. Strazu vise skoro i nismo drzali. Na papiru smo pisali zbog komandnog kadra, ali u praksi se to malo postovalo. A i nije bilo potrebe posto smo po cijeli dan bili napolju.

Najvise me je u ratu fasciniralo kako su ljudi, koji se drugacije vjerovatno ne bi nikada sreli niti komunicirali, nalazili zajednicki jezik. Sve je bilo nekako lagano, opusteno. Nazalost kretena je bilo uvijek i svuda. Tako smo i mi medju sobom imali jednog.

Tip 40+ godina. Dobro primitivan, ali na to se nisam obazirao. Nekako je bio sutljiv, povucen, a opet glasan i agresivan. Medju sobom smo ga prozvali Glasni. Postio je Ramazan. On i Stari su jedini od nas sedmorice postili. I dok Stari nije niti jednom spomenuo svoj post Glasni je, naravno, bio glasan.

Prvo je zaratio sa svima kada je cinkario da primamo za sedam postaca, a da samo dvojica poste. I to zbog toga što je  jedno vece kukao kako cemo svi u dzehenem jer uzimamo  hranu koja nije nasa. Na to smo mu rekli da on ako hoce moze odmah u dzennet. Nakon sto nas je otkucao slabo je sa njim iko pricao.

Kada sam poceo "francusku vezu" njemu nismo nista davali. Kad se pobunio rekli smo mu da je to dzehenmska hrana i nije njegovo da je jede. Uglavnom Glasni nije mogao nas, a ni mi njega. Trazio je da ga prebace u drugu bajtu, ali bez uspjeha.

Nakon negdje desetak dana sam zakrvio sa njim. Taj dan je lila neka uzasna hladna susnjezica i niko nije isao po vodu. Imali smo negdje desetak litara sto nam je trebalo biti dovoljno do sutra. Negdje pred aksam vidimo da ima samo jedan kanister vode. Ko je sta je? Nije niko.

Sjedili za stolom i igrali karti kad je Glasni ustao sa kreveta, uzeo kanister i krenuo napolje.

- Gdje ces sa tom vodom?

- Odoh abdest uzet.

- Jesi li ti potrosio i onaj kanister vode?

- Jesam.

- Idi uzmi abdest snijegom, a vodu ostavi gdje si je nasao.

- Kako cu snijegom?

- Boli me kurac, snadji se. Kako Stari moze svaki dan. Jebemo se sa tom vodom otkako smo dosli i ti je trosis i kad je nemamo. Sta da se nekome nesto desi.

- Bas me briga ja odoh abdest uzet.

- Sa tom vodom neces.

- Hocu.

- Neces.

Tada se ukljuce i ostali i Glasni izadje napolje da snijegom uzme abdest.

Poslije toga ni sa kim nije progovorio. Nije nas mnogo zabolilo.

U to vrijeme pocele se dijeliti dozvole za odlazak u Hrasnicu. Ja i C cujemo da se neki sa tim dozvolama isli i u Sarajevo . Ilegalno naravno. Prijavimo se nas dvojica kao da idemo kod imaginarne tetke od C u Hrasnicu. Nas red ce biti za pet dana.

Vec skontamo da cemo kuci. Islo se prijepodne i vracalo naredni dan u isto vrijeme.

Jedva sam cekao da idem kuci. Otkako smo dosli na Igman nisam se okupao. Tek noge na brzinu i ispod pazuha. Mislim da smo svi smrdjeli na kilometar.

Pet dana je brzo proslo. Noc prije naseg polaska sa vecerom i doruckom su dosle dozvole za C i mene. Momak koji je raznosio hranu rekao nam je da idu jos dvojica iz naseg voda.